Novosti

Saznajte vijesti iz koncerna — prijavite se na newsletter.

Mirko Purgar uzgaja sportske golubove

Mirko Purgar gotovo 18 godina radi u Belju u Svinjogojstvu.  Radnik je na svinjogojskoj farmi Brod Pustara I, a dugi niz godina bavi se uzgojem golubova. U nastavku je kratki intervju s njim.

Kako ste se počeli baviti uzgojem golubova?

Golubove volim još od malih nogu, a uzgojem i držanjem intenzivno se bavim od 2000.godine. Moj otac je držao golubove i prenio je tu ljubav na mene. Pomagao sam mu oko golubova i zavolio ih. Krenuo sam sa 10 parova, pa sam to povećavao svake godine. One koji su duže letjeli sam presortiravao i ostavljao za rasplod. Trenutno imam oko 120 golubova, od toga u matičnom jatu 30 parova odnosno 30 parova za parenje. Član sam Hrvatskog športskog saveza uzgajivača golubova visokoletača Cibalija Vinkovci.

Koju vrstu golubova uzgajate?

Tata je imao ukrasne golubove, a ja sam se odlučio za kapaste visokoletače jer su to sportski golubovi. Dolaze u raznim bojama, jednobojni, kao i u kombinaciji mnoštva boja i šara. U našem golubarskom žargonu se zovu plavi-mavijan, šareni-karodijan, bakreni-tikir, crveni-darčin itd. Osnovna karakteristika im je visok, dug, kružni i grupni let. Lete u jatu od najmanje pet ptica, na visini od 800 – 1500 metara.

Koliko često nesu jaja?

Golubovi četiri do pet puta godišnje snesu dva jaja, a inkubacija traje 18 dana. Za razliku od ostalih ptica, proizvode vlastito mlijeko. Golublje mlijeko ima vrlo visoke nutritivne vrijednosti, a roditelji njime prvih par dana hrane svoje mlade. Golubovi žive u parovima, većinom sa istim partnerom cijeli život, a na golubljim jajima za vrijeme inkubacije sjede i mužjak i ženka.

Sudjelujete li s vašim golubovima na natjecanjima?

Naravno. Natjecanje je kod kuće. Kući dođu dva suca koja cijelo  vrijeme leta prate golubove dalekozorom. Prilikom natjecanja, gleda se da golubovi dosegnu propisanu visinu i da što duže ostanu u zraku. Mogu ostati u zraku i do 14 sati, a zabilježen je let budimpeštanskog visokoletača, viđenog iz zrakoplova na visini od 6000 metara. Moj najbolji rezultat je osvojeno 3. mjesto u kategoriji seniori u 2012.g. sa vremenom od 4 h i 55 min. Rezultati kod natjecanja su nepredvidljivi jer osim kvalitete i pripremljenosti golubova, puno ovisi o vremenskim uvjetima na sami dan natjecanja. Bit natjecanja za svakog golubara jest dobar rezultat, ali još važnije od toga je druženje. Na natjecanje dolaze dva suca iz udruge i prijatelji pa uvijek bude lijepo druženje uz fiš ili čobanac i razmjena iskustava.

Kako ih trenirate?

Ishranom. Svaki treći dan ih potjeram, pa one koji najviše odlete presortiram te ih posebno hranim sa sportskom hranom. Učim ih letjeti sa otprilike 2 mjeseca starosti kada sami počnu piti i jesti vodu. Pustim ih par dana van i potjeram ih sve u zrak. Dosta ih se izgubi, pogotovo ako dođe nevrijeme. Oblaci naiđu i pokupe ih. Neki se znaju vratiti nakon 2-3 dana, no to je vrlo rijetko. Događa se da ljudi nađu moje golubove pa mi ih vrate jer golubovi imaju prstene sa brojem kluba.

Kako se orijentiraju?

Prema kući, prepoznaju kuću i dvorište.

Provodite li puno vremena s golubovima?

Držanje ovolikog broja ptica oduzima puno svakodnevnog vremena, ali kad se nešto voli nije teško. Golubovima se većinom bavim ja, a ako me nema uskoče djeca iako njih više zanimaju kompjuteri nego golubovi. Za mene je ulazak u moj golubinjak odmak od svakodnevnih briga i stresa, čisto opuštanje. Svaki dan ih po nekoliko puta nahranim, pregledam prstene i provjerim da li su zdravi. Matično jato hranim tri puta na dan.